Šta je autizam i šta su pervazivni razvojni poremećaji
Autizam ili pervazivni poremećaj pokriva širok spektar poremećaja i definiše ga odsustvo određenog ponašanja. Šta to znači?
Poremećaj verbalne i neverbalne komunikacije; nepostojanje imaginacije; nemogućnost socijalizacije; prisustvo stereotipnih pokreta – prstima ili telom, hod na prstima, lepršanje rukama, preosetljivost čula: bilo da je stimulus (nadražaj) slušni, vizuelni ili taktilni tj. rutina u svakodnevnim aktivnostima, povećana hiperaktivnost i uznemirenost; opsednutost tv reklamama, telefonom, tabletom, kompjuterom, svetlećim predmetima. Kada govorimo o siptomima jedan od prvih je: neodazivanje na ime (gde roditelj prvo posumnja na sluh) Savet:obavezno proveriti sluh. Oskudan rečnik za detetov uzrast. Koristi gest ili ga uopšte nema kada mu nešto treba, neadekvatno i siromašno igranje igračkama (ređanje u istom nizu,vrtenje točkova na autiću, korišćenje perifernog vida kada posmatra igračku), kao i odsustvo osmišljavanja igara. Isključivanje tj.odsustvo pogleda, pažnja je kratka, a hiperaktivnost povećana u situacijama usmerene aktivnosti, nedostatak pokaznog gesta (koji je preteče razvoja govora), vreme kada roditelj treba da reaguje je oko druge godine (moj savet je 18. mesec) kada se multidisciplinarnom opservacijom deteta (logoped, reedukator psihomotorike, senzorni integrator i psiholog) dijagnostikuje problem.
Zašto tada?
Autizam kao i pervazivni poremećaji se ne dijagnostikuju pre 3.godine. Pre tog perioda stručnjaci mogu uočiti elemente iz pervazivnog spektra i raditi na tome. 18. mesec je važan jer se smatra da je to ključan period do kada je dete trebalo da usvoji sve aspekte govorno-jezičkog, psihomotornog i socio-emocionalnog razvoja potrebne za taj uzrast. Jer, ukoliko se javi bilo kakvo odstupanje baš ovaj period je ključan za adekvatnu stimulaciju i tretman, a samim tim se očekuju i bolji rezultati.
Često nas pitaju da li se zna uzrok ovim poremećajima?
Uzroci mogu biti genetski, imunološki, metabolički, ali se ne znaju svi uzroci. Kod neke dece sa imunološkim deficitom, koja često upotrebljavaju antibiotike ili imaju slab imunitet mogu da budu okidači za nastanak poremećaja.
Da li postoji lek za autizam?
Za poremećaj koji nazivamo autizam još uvek nije pronađen lek. Međutim dolaskom na vreme kod stručnjaka (logoped, defektolog, oligofrenolog, reedukator psihomotorike, senzorni integrator i psiholog) i timskim radom mogu se postići dobri rezultati, toliko dobri da dete postaje funkcionalno i socijalizovano.
U ovim situacijama bitna je timska stručna saradnja. Roditelj se uglavnom obrati pedijatru kada uoči neki problem kod svog deteta. Pedijatar upućuje na dalju dijagnostiku, gde se kada se utvrdi dijagnoza sprovodi adekvatan stručni tretman (logoped, reedukator psihomotorike, senzorni integrator i psiholog) svako sa svog aspekta.
Zašto roditelji krive sebe za problem svoga deteta?
U dugogodišnjoj praksi u radu sa decom sa različitim govorno-jezičkim, psihomotornim i socio-emocionalnim problemima često se susrećemo sa tim da roditelj krivi sebe za problem svoga deteta. Zašto nisu došli na vreme? Zbog čega su čekali, a videli su da dete ima problem.
Prvo mislim na one roditelje koji su svesni da njihovo dete ima neki problem u govoru i komunikaciji, ali nisu svesni da je potrebno odmah započeti logopedski tretman, već misle „Mali je, ima vremena“. Drugo, roditelj dođe kod stručnjaka a on mu kaže „Rano je“. Ne slušajte kada vam kažu da je rano, a vaš instinkt, posebno majke, kaže da nešto nije u redu sa vašim detetom.
Onog trenutka kada posumnjate da nešto nije u redu da vašim detom, pozovite i dođite kod stručnjaka na procenu. Možda će vam reći da je sve u redu ili da odmah morate da krenete na logopedske tretmane. Bolje je doći na kompletnu timsku opservaciju nego posle kriviti sebe zašto niste došli ranije.