Zašto je važno da prva reč „dođe“ na vreme?

Prva reč kasni, faze u progovaranju su oskudne ili ih nema, razvoj govora nije u skladu sa njegovim hronološkim uzrastom, a Vi se pitate da li je Vašem detetu potreban logoped?

U čekanju vreme i „kritični period“ za govorno-jezički razvoj prolaze, a Vi i dalje imate izgovor…rano je, ima vremena, mali je…progovoriće…

Kao što pedijatri imaju norme prema kojima prate stepen razvoja deteta, tako i logopedi imaju norme prema kojima prate da li detetov govorno-jezički razvoj teče uredno.

Sigurno ste čuli od ljudi iz vaše okoline da neko dete ima dve, tri ili čak četiri godine, a još uvek nije progovorilo. Neki ljudi se brinu zbog toga, a neki imaju stav da to nije bitno i da ima vremena da progovori: „Zašto „terati“ dete da govori ako ne želi?“, „Bitno je da razume sve što mu se kaže“, „Lenjo je da govori“, „Govoriće ceo život“. Ovi i mnogi slični stavovi su pogrešni! Važno je da dete progovori na vreme kako bi njegov razvoj tekao uredno, u skladu sa normama.

Kada je vreme za prvu reč?

Pre nego što dođe do pojave prve reči, bitno je da dete ima faze gukanja i brbljanja. Već tada možemo primetiti da se govorno-jezički razvoj ne razvija onako kako bi trebalo. Prva reč treba da se javi oko godinu dana. Kada kažemo prva reč, mislimo na prvu reč koja je funkcionalna, odnosno upotrebljena smisleno i u pravom trenutku (npr. kada se dete obrati mami i kaže „mama“). Mnogi roditelji na pitanje logopeda kada se javila prva reč odgovaraju da je to bilo oko šestog ili osmog meseca. U tom periodu dete udvaja slogove (ma-ma, ta-ta) i to je slogovna faza kroz koju dete prolazi i to nije prva funkcionalna reč iako roditelji to misle.

Razvoj govora iz meseca u mesec

Oko šestog meseca, dete osim pevanja vokala (A, E, I, O, U) počinje da izgovara i neke konsonante (m, p, t, d, ) i tada, po prvi put, od deteta dobijamo nešto što liči na prve pokušaje da se produkuju reči, odnosno slogove (ma, ta, ba, pa…). Ta faza razvoja naziva se faza „brbljanja“. Pre šestog meseca, važno je da podstičemo dete da produkuje vokale tako što ćemo zajedno sa njim da pevamo (aaaaa, eeee…). Osim toga nastojite da verbalizujete sve ono što radite sa detetom (npr, kada šetate i vidite kuče kažete: „Vidi kucu. Kako kaže kuca? Av, av, aaav…“). Kada dete počne da udvaja slogove, važno je da mu uzvratite na isti način („ma-ma“, „ta-ta“). Dete možete da stimulišete tako što ćete da imenujete određene aktivnosti koje radite sa njim (npr. kada ga uspavljujete, pevajte „ni-na, na-na“, kada ga hranite „am-am“ i slično).

Onomatopeja je jedna od važnih stimulacija, stoga kada vidite neku životinju, automobil ili uradite neku aktivnost propratite to vokalizacijom (npr. „mau-mau“, „opa“, „brm-brm“, „bi-bi“ i sl.). Mnogo je važno da dete nakon onomatopeje krene sa razumevanjem govora i razvojem govora jer u mnogim situacijama se dešava da dete ostane na nivou onomatepeje jer nema dovoljno stimulacije.

Od šestog do devetog meseca beba je spremna za aktivno učenje tako što gleda ono što dodiruje, traži ono što čuje i započinje gestovnu komunikaciju. U ovom periodu majka uvodi dete u svet zvuka, uči ga da imitira i da posmatra svoje lice u ogledalu. U devetom mesecu dolazi do udvajanja slogova, a brbljanje postaje intenzivnije i podseća na pravi govor. Taj period između devetog i dvanasetog meseca je period kada dete najčešće izgovara svoje prve reči. Tada je važno biti osetljiv na to kuda dete usmerava pažnju i koristiti detetovu radoznalost da bi naučilo kako da nešto imenuje („Da, to je kuca!“). Tada roditelji imaju zadatak da dete uče da poštuje zabrane i izvršava jednostavne naloge (npr. „Daj loptu“).

Saveti za roditelje

Ako dete nije progovorilo oko prve godine ili se razvoj govora odvija usporeno, od značaja je da njegova okolina (prvenstveno roditelji) koriste jasno artikulisan govor. Bitno je da pravilno izgovarate reči kada se obraćate detetu. Nemojte da mu se obraćate izmenjemom artikulacijom, odnosno da govorite umekšane glasove (npr. Idemo da pavamo. Vojim te. Jubim moje pije.). Neophodno je sve aktivnosti, u vezi sa detetom, propratititi govorom jer je detetu potrebna stalna govorna stimulacija.

Moć govora dobijamo rođenjem, ali logopedi su tu da onda kada ta moć nema efektivnu snagu, nauče dete kako da je upotrebljava. Dobra stimulacija podrazumeva uključenost roditelja, odlučnost i energičnost. Zadaci koje treba roditelji da obave stimulišući dete da govori mogu da budu naporni i teški, ali napredak koji naprave, posle određenog vremena, zajedno sa svojim detetom učiniće da taj osećaj nestane. Osim dijagnostikovanja i rada sa decom, logopedi imaju ulogu i da edukuju roditelje kako da spreče javljanje govorno-jezičkih poremećaja, kao i da rade sa svojom decom ukoliko se javi neki poremećaj. Ukoliko mislite da Vaše dete kasni u odnosu na razvojne govorno-jezičke norme, prva reč se nije javila na vreme ili samo želite da proverite da li govorno-jezički, psihomotorni i socioemocionalni razvoj teče uredno pravi način da budete sigurni u to je da dete odvedete kod tima stručnjaka (logoped, psiholog i reedukator psihomotorike) koji će vam reći svoje mišljenje i predlog rada sa detetom.

Izostanak pokaznog gesta, nemanje kontakta pogledom, neodazivanje na ime su prvi alarm da se javite logopedu! I još jednom, u govorno-jezičkom, psihomotornom i socioemocionalnom razvoju Vašeg deteta ne postoje izgovori i opravdanja „Ima vremena!“ već postanite svesni da Vaše dete ima problem i da mu je potrebna pomoć stručnjaka tj. logopeda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *