Gde je granica, gde roditelj mora da „preseče“, uozbilji se i shvati da ima dete?
Radno iskustvo Vam daje razne životne priče. Ne kažu bez preke potrebe… Život piše romane. Iz mog ugla kada pogledam za trideset godina rada upoznala sam mnogo roditelja i kroz moj život je prošlo mnogo dece koja su imala neki problem u govoru, izgovoru, čitanju, pisanju, neka su mucala a neka nisu progovorila na vreme. U tim situacijama shvatate šta znači kada imate životni problem, a to je dete sa smetnjama u razvoju. Ogroman problem za same roditelje. Šta to znači? Suočenje sa time, prihvatanje, postavljanje pitanja: „Zašto baš meni? Zašto baš ja?“.
Dolazak kod mene je bio prvi korak koji roditelji urade. Sećam se porodice koja je na moja vrata došla misleći da njihova devojčica nema problem već da je mala i da ima vremena da progovori. Mladi, lepi i nasmejani su ušli u kabinet i počeli svoju priču. Sedeći preko puta njih i gledajući njihovu preslatku plavokosu i zelenooku devojčicu shvatila sam da oni nisu svesni problema koji ona ima. Prosto su se utrkivali ko će više i ko će pre da kaže svoje mišljenje o svom detetu. Nažalost, sve što su mi ispričali nije mi pomoglo jer su samo govorili o putovanjima na koja idu i skupe igračke koje devojčica dobija iz zemalja gde joj roditelji putuju. U jednom trenutku sam prekinula njihov razgovor rečenicom: „Sada ćemo uzeti neke osnovne podatke o ranom govorno-jezičkom i psihomotornom razvoju Vaše devojčice“.
Posle pitanja kakva je bila trudnoća i porođaj pitala sam kako su prošle faze gukanja, brbljanja i kada se pojavila prva reč. Nastala je tišina… Muk, unezvereni pogledi, sleganje ramena i na kraju „nisam baš razumeo šta nas pitate“. „Mislim, mislim pa zar to mora da se zna, valjda je sve prošlo u redu. Mislim…“- govori tata dok mama nešto pretražuje po telefonu. „Našla sam“, kaže mama i kod mene se pojavio tračak nade da nisu baš sve zaboravili. Međutim prevarila sam se. Mama je samo izvestila da su sa Lelinih nepunih dva meseca otišli u Pariz na medeni mesec jer nisu išli posle svadbe jer je mama bila trudna. Onda mi je govorila dalje destinacije koje su obilazili u periodu od godinu dana Lelinog ranog životnog doba.
Кako je tekao dalje razgovor saznala sam da je Lela prvih godinu dana bila sa dadiljom, da je mnogo vremena provodila pored TV-a i gledala crtane filmove, da su je povremeno čuvali baka i deka, ponekada tetka. Кada sam pitala da li neko zna kada je prohodala i da li je puzala… Roditelji nisu znali odgovor.
Polako sam prišla devojčici pomilovala je po glavi i pitala koliko imaš godina. Bojažljivo je podigla tri prstića… „A koliko je to?“, pitam je. Ona i dalje drži prstiće… ali ne govori. Pružila sam joj ruku i odvela u drugu prostoriju kako bih je malo opustila i pokazala igračke i bar nekako „izvukla“ neku reč. Devojčica je ili ćutala ili govorila početni slog reči, što je bilo ispod očekivanog za njen uzrast. Ubrzo sam se vratila kod roditelja koji su bezbrižno ćaskali i smeškali se jedan drugome kao da nisu došli kod logopeda i kao da nemaju nikakvih problema. Odmah je sledilo pitanje: „Кada ćemo mi završiti? Ja imam neodložan sastanak…“, reče tata.
Ispričala sam im svoj utisak o njihovoj ćerki i sa kojim problemom se ona bori… Rekla sam im da dete ne govori jer nije dovoljno stimulisano verbalo. Usledilo je njihovo pitanje: „Šta je sa njom?“. Rekla sam im: „Vaša devojčica je vaspitno zapuštena. Niste se dovoljno i na pravi način bavili njome kada je za to bilo vreme, tj kada je došla na ovaj svet.“ Nastalo je komešanje i međusobni pogledi gde sam ja shvatila da roditelji nisu u potpunosti razumeli šta sam htela da im kažem i da nisu shvatili suštinu. Pomislili su da govorim o njihovom obrazovanju, poreklu, uglednosti… A suština je da se oni nisu bavili svojim detetom, da joj nisu govorili, da nisu pričali, da nisu zajedno šetali, trčkarali po parkiću, pokazivali, mahali, slali poljupce… nisu radili sve ono što prethodi verbalnoj komunikaciji. Jednostavno nisu shvatili da su sada roditelji, već su nastavili da vode život koji su imali i pre nego što su dobili dete.
Ovakvih priča ima mnogo. Mnogih sam se nagledala i mnogih naslušala. Neke imaju početak, sredinu i kraj. Na šta mislim kada to kažem? Roditelj je došao na vreme kod logopeda, suočio se sa problemom, poslušao savet i nastavio da rešava problem svoga deteta. Srećan kraj je radosno, socijalizovano i osposobljeno dete spremno za dalje životne izazove. Postoji i onaj manje lep deo, gde roditelj iz nekog nepoznatog razloga, neprihvatanja, možda čak i sujete, ako mogu i to da kažem, zatvori vrata i ode u nepoznatom pravcu. Takve se priče, nažalost, najčešće završe tako što ta deca odlaze u specijalne škole ili redovne škole gde školski sistem mora da se prilagođava takvoj deci sa posebnim programom, personalnim asistentom ili čak roditelj mora da bude prisutan u školi sa svojim detetom.