Međunarodni dan osoba sa invaliditetom 3. decembar
Međunarodni dan osoba sa invaliditetom obeležava se od 1992. godine kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila rezoluciju kojom se sve zemlje pozivaju na obeležavanje tog dana sa ciljem da se osobama sa invaliditetom omogući jednako uživanje ljudskih prava i ravnopravno učestvovanje u društvenom životu.
Od 1992. godine, 3. decembra širom sveta održavaju se različiti događaji kojima se odaje priznanje osobama sa invaliditetom. Na ovaj dan se održavaju tribine i kampanje o invalidnosti, a zajednice se podstiču da u svojim lokalnim sredinama organizuju sastanke, razgovore, predstave u kojima učestvuju osobe sa invaliditetom. Opšti cilj je da se osobama bez invaliditeta pokaže da osobe sa invaliditetom mogu biti aktivni članovi društva, a nepostojanje adekvatne svesti o toj činjenici može dovesti do različitih vrsta i stepena diskriminacije.
Dan osoba sa invaliditetom treba da ukaže na bolje razumevanje ovih osoba, pomogne da ljudi postanu svesniji prava, dostojanstva i dobrobiti osoba sa invaliditetom, i da se podigne nivo svesti o važnosti njihovog integrisanja u sve aspekte života, od ekonomskih i političkih, do društvenih i kulturnih.
Ujedinjene nacije navode da je procenjeno da se jedna milijarda ljudi koji žive sa invaliditetom širom sveta suočava sa mnogim preprekama za uključivanje u mnoge aspekte društva. U našoj zemlji je napravljen pomak kada je u pitanju položaj osoba sa invaliditetom, ali su one još uvek diskriminisane i imaju brojne probleme. U posebno teškoj situaciji su žene koje su dvostruko diskriminisane, češće nezaposlene, ekonomski zavisne i češće žrtve nasilja.
U Srbiji živi oko 700.000 osoba sa invaliditetom čiji su osnovni problemi zapošljavanje, arhitektonske barijere i siromaštvo. Veliki broj zgrada je nepristupačan, a iako postoji zakonodavni okvir često se i novi objekti rade sa barijerom. Najveći problem je puna integracija osoba sa invaliditetom na tržište rada pa je 2009. godine donet zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom. Ovim zakonom precizno se definišu obaveze poslodavca da zapošljavaju osobe iz ove populacije.
Kroz istoriju odnos prema osobama sa invaliditetom neretko je bio brutalan. U robovlasničkom društvu, u Sparti cilj vaspitanja je bio hrabar i izdržljiv vojnik koji može da služi državi. Tražila se bezuslovna poslušnost, izdržljivost i veština pobeđivanja. Lica sa invaliditetom uglavnom nisu mogla da postanu snažni i vešti vojnici, pa verovatno otuda i intolerancija prema njima i njihova eliminacija iz društva. U Atini su ih davali robovima na čuvanje, što se može povezati sa velikim poklanjanjem pažnje Atinjana telesnom izgledu i netrpeljivošću prema telesnim estetskim nedostacima.
Kada se sagleda današnja problematika osoba sa invaliditetom i posle toliko vremena najveci problemi ostali su isti – nesposobnost za privređivanje i eliminacija iz društva.
Upravo je osnovni cilj rehabilitacije danas postizanje ekonomske nezavisnosti osoba sa invaliditetom.
U našoj zemlji osnovni cilj specijalne edukacije i rehabilitacije je osamostaljivanje i razvijanje ekonomske nezavisnosti osoba sa invaliditetom, za razliku od zapadnih zemalja gde je primarni cilj pružanje direktne pomoći kroz različite vidove nege i usluga.
Kliknite OVDE i poslušajte pesmu „Rođeni smo jednaki“ od Leontine Vukomanović
Za osobe koja se na neki način razlikuju od drugih kroz istoriju su se koristili različiti termini. U srednjevekovnim spisima nalazimo vrlo ružne i pogrdne nazive za kao što su ubogi, ništi, kljasti, bedni, nemoćni.
U novijoj literaturi osobe sa invaliditetom se definišu kao osobe sa posebnim potrebama, osobe sa teškoćama u razvoju, osobe sa teškoćama socijalne integracije.
Bez obzira koji naziv se koristio, naglasak pri definisanju Svetska zdravstvena organizacija stavlja na socijalni aspekt – jer osoba koja je uspešno rehabilitovana i socijalno integrisana može postići bolji društveni status.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je jednoglasno 13. decembra 2006. godine Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. Konvencija propisuje niz mera koje države treba da preduzmu kako bi osobama sa invaliditetom obezbedile ostvarivanje prava kao što su:
Jednako priznanje pred zakonom,
Zaštita od torture i nehumanog postupanja i kazni,
Zaštita od nasilja, zlostavljanja i eksploatacije,
Sloboda kretanja, mišljenja i izražavanja,
Pravo na prijem i širenje informacija,
Pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost,
Pravo na rad i zapošljavanje,
Pravo na učešće u kulturnom i sportskom životu zajednice.
Konvencija takođe uređuje mere koje države treba da preduzmu kako bi osobama sa invaliditetom omogućile: samostalni život i uključenost u lokalnu zajednicu, uz odgovarajuće službe podrške, mobilnost, uz upotrebu odgovarajućih pomagala i habilitaciju i rehabilitaciju. Zakon u Srbiji predviđa usluge podrške za samostalni život kao što su stanovanje uz podršku, personalnu asistenciju i obuku za samostalni život.
Važno je napomenuti da je invaliditet deo ljudskog stanja, i da mi svi jesmo ili ćemo biti osobe sa jednim ili drugim invaliditetom tokom našeg života. Stivena Hokinga, velikog fizičara, bolest motornih neurona nije mogla zaustaviti na putu ka velikim naučnim dostignućima. Važno je fokusirati se na sposobnost, a ne na nemogućnost pojedinca. Promovišući osnaživanje, stvaramo realne mogućnosti za ljude. Kada su ljudi osnaženi onda su bolje pripremljeni da iskoriste prilike i oni postaju nosioci promena i lakše prihvataju svoje građanske odgovornosti. Osobe sa invaliditetom treba da dokažu sebi da postoje mnoge stvari koje mogu da urade uprkos njihovoj situaciji, a što podiže njihovo samopouzdanje i pomaže da se odupru depresiji.
Primer svima nama i svim osobama sa bilo kojim hendikepom su naši sjajni sportisti.Naši reprezentativci paraolimpijci imali su veličanstven uspeh na Olimpijskim igrama u Riju. Pokazali su koliko su borbeni u igri i doneli zlatne medalje i radost svim građanima Srbije. Naši šampioni su veliki motiv za sve nas jer su svojom istrajnošću, voljom i ljubavlju dokazali da granice ne postoje i da su one tamo gde ih mi postavimo.
logoped beograd, privatni logoped, mucanje, disfazija, logoped iskustva, logoped ordinacija, logoped indivdualni tretmani, logoped srbija, dete ne govori