Psihoterapija: nit’ magija, nit’ tezgarenje
Između onih koji smatraju da nije baš dobro poveriti svoje mentalno zdravlje tim „bolesnicima“ i onih koji ih smatraju mađioničarima, nalazi se neka međuzona onih koji ih smatraju ljudima koji se bave pomagačkom profesijom čiji je, dakle, cilj boljitak osoba koje dolaze po pomoć. Kako god da se priča o njoj okrene, psihoterapija predstavlja jednu od onih tema pred kojom retko ko ostaje ravnodušan i pred kojom retko ko nema mišljenje čak i kada formalno ne zna ništa o metodi.
Svako od nas gleda na promenu na drugačiji način. Svako od nas ima neku teoriju o stepenima slobode dozvoljenim procesu menjanja, faktorima koji moraju da budu uključeni da bi se promena morala desiti, meri do koje ulažu svoje resurse da bi se promenili i slično. Različiti ljudi imaju različita očekivanja od terapije, od uloge koju psihoterapeut treba da ima u procesu. Ukoliko osoba duboko veruje da okolina treba da se promeni da bi mogao i on, teško da će imati mnogo koristi od terapije ukoliko nije spreman da svoje hipoteze o životu dovede u pitanje. Jedna od velikih mana psihoterapije (ali i njena posebna draž) jeste što njen legitimitet počiva na pristanku osobe da se menja, da radi na sebi. Otud i ona šaljiva pitalica: „Koliko je psihoterapeuta potrebno da se promeni sijalica? – Nijedan ukoliko sijalica ne želi da se promeni“.
Kada ljudi dolaze na psihoterapiju? Najčešće- onda kada ih nešto koči i ne znaju (ili nisu sasvim sigurni da znaju) šta bi sa tim, i imaju utisak da ne mogu sami ili da bi lakše mogli da se „otkoče“ uz podršku nekog drugog, „stručnog“. Iako nas psihoterapija često asocira na ozbiljne psihopatološke fenomene, najveći procenat ljudi koji dolazi na psihoterapiju ne dolazi zbog ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja. Mnogo bitnije od formalne klasifikacije poremećaja (ukoliko se smatra dijagnostički da to postoji) za psihoterapeute bitnije je to kako se osoba oseća u vezi sa problemima koje misli da ima. Dakle, psihoterapeut nije tu da „lupa dijagnoze“ već da pomaže da se klijent bolje oseća u vezi sa onim što ga muči i da mu pomogne da se promeni ka onom što doživljava kao način da se oseća bolje, bude funkcionalniji i slično. Na kraju krajeva, psihoterapeut ne radi sa patologijama, poremećajima, simptomima, problemima, već radi sa ljudima.
Cilj je da se u zajedničkom strukturisanom radu nađe način da se prokopaju putevi za promenu i da se čovek iz „ćorsokaka“ životnih alternativa nađe oslobođen tako što osmisli nova rešenja.
Psihoterapeuti prolaze višegodišnju obuku, ogroman broj sati edukacija, supervizija i ličnih terapija da bi se iskalili kao stručnjaci koji mogu raditi sa ljudima. Nakon završenog fakulteta (različiti terapijski modaliteti propisuju različita pravila u vezi sa tim sa kojim fakultetima je moguće prijaviti se kao polaznik) budući psihoterapeuti počinju sa dugogodišnjim radom na sebi da bi jednog dana stekli formalnu licencu.
Ni magija, ni tezgarenje, psihoterapija je kombinacija veštine, zanata, saznanja i umetnosti u praksi, ako nas pitate. Tu je da bi pomogla ljudima koji je biraju kao način da se pomere ka svom boljitku.