Emocije kao rečnik koji učimo

Emocije kao rečnik koji učimo

Kažu da mi odrasli znamo da iskomplikujemo stvari kad su emocije u pitanju. Izmislili smo ogroman broj reči kojima možemo da svoja osećanja opišemo do najsitnijih detalja, fino nivelišući razlike između njih. Kod dece je kažu, to jednostavnije. Ili pak, velika je verovatnoća da mi samo doživljavamo da je jednostavnije upravo zbog nedostatka reči da se njima opiše spektar osećaja, osećanja (i misli) da bismo prepoznali da je dete na primer, tužno ili povređeno. Jezičke finese nekada bukvalno definišu spektar osećanja.

Pa opet, ne govorimo o osećanjima kao o posledici korišćenja reči, već kao o unutrašnjim silama koje nas pokreću na različite načine.
Dakle, kako dođemo uopšte do toga da kažemo da imamo emocije? Kako naučimo da ih prepoznamo i imenujemo?

Postoje neke teorije koje govore o njihovoj univerzalnosti. Pretpostavka je dakle da, na kojem god kraju sveta da živite, ove emocije možete da doživite i prepoznate. To su osnovne ili primarne emocije, odnosno emocija straha (koji nastaje opažanjem pretnje ili opasnosti), emocija ljutnje (onda kada nam je dolazak do cilja osujećen), gađenja (kao reakcija na situacije ili draži koje su nam neugodne ili neprihvatljive za unošenje u organizam ili za fizički kontakt), emocija radosti (kada ostvarimo cilj ili dobijemo ono što smo želeli) i emocija tuge (kada izgubimo objekat, osobu koja za nas ima vrednost). Neurobiolozi i neuropsiholozi smatraju da svaka od njih ima svoju fiziološku osnovu. Dakle, emocije su nešto što postoji i što je naše evolutivno nasleđe. Date su nam u amanet prirodnim tokom. Ugrađene su nam.

E sad, i ako pretpostavimo da su „ugrađene“, da su jednostavno tu, teško je zamisliti bebu koja se ponosi, a da pritom nije sposobna ni da reguliše osnovne fiziološke potrebe. Odgovor na to nudi jedna od najuticajnih teorija emocionalnog razvoja, teorija Katarine Bridžes. Prema ovoj autorki, sve što na samom početku novorođenče može da doživi jeste neko opšte, neizdiferencirano uzbuđenje. Iz tog uzbuđenja se, oko 3 meseca, razdvajaju prijatnost i neprijatnost, odnosno neka vrsta zadovoljstva i neugodne uznemirenosti. Od trećeg meseca do pola godine, iz te neugodne uznemirenosti izranjaju gnev, gađenje i strah. Do godinu dana, i pozitivno uzbuđenje uspeva da se izdiferencira, te se javljaju oduševljenje i naklonost prema odraslima. Između godinu dana i godinu i po, razvijaju se sa jedne strane naklonost prema deci a sa druge ljubomora. Radost je emocija koja se javlja do druge godine. U drugoj i trećoj godini izranjaju nove emocije koje su u vezi sa onim kako počinjemo da doživljavamo sebe: ponos, stid, krivica, zbunjenost.

Dakle, prema jednoj od najuticajnijih psiholoških teorija, svaka emocija ima neku svoju uvremenjenost. Problem sa ovom teorijom nastaje kada pokušavamo da precizno definišemo emociju. Probajte i vi. Šta je to emocija? Koje sve emocije poznajete? Kako znate da je nešto emocija?

Iako postoje različite definicije od kojih svaka ima svoje opravdanje, često nam je jako teško da raščivijamo nešto što tipično shvatamo emocijom (neka unutrašnja sila koja može da nama upravlja) i onoga kako interpretiramo kontekst u kojem se nalazimo. Na primer, nalet adrenalina, ubrzano lupanje srca, znojenje, možemo nekada da interpretiramo kao strah jer treba da govorimo pred publikom, nekada kao pozitivno uzbuđenje jer ćemo krenuti na vožnju rolerkousterom. Još veća konfuzija nastaje kada čak i psiholozi teška srca priznaju da nisu sasvim sigurni kako da najbolje opišu šta je to emocija.

I sad, šta treba da radi jedan roditelj kada mu savetuju da ne sputava emocije kod deteta, da podstiče dete da se emocionalno razvija i slično, kada ni sami psiholozi ne mogu da se dogovore šta je to emocija niti kako teče emocionalni razvoj?

Prvi glavni interpretator toga što dete može da oseća jesu odrasli. Kada dete plače i ne zna šta se sa njim dešava, ali oseća da nešto unutar njega ne funkcioniše kako treba, majka (ili otac) se pojavljuje kao nekao ko tumači to kao „gladan si“, prilazi da podigne dete i nahrani ga. To isto radimo i sa emocijama. Na primer, detetu se polomila igračka i ono počinje da plače, te mi pretpostavljamo da bi onda moglo da oseća emociju tuge. Polomljenu igračku prepoznajemo kao kontekst u kojem bi trebalo da bude tužno.

Mi krećemo od pretpostavke da dete nešto oseća. Iz te pretpostavke mi počinjemo da delujemo kao prevodioci koji ne poznaju sasvim dobro jezik sa kojeg prevode ali su voljni da nagađaju dok ne dobiju najpribližniji mogući prevod. To je nešto od čega ne treba da odustajete.
Dakle, pričajte detetu. Verbalizujte (što je uopšteno važno ne samo za emocionalni razvoj nego i za razvoj jezika), pričajte detetu. „Igramo se. Evo ga osmeh! Kako si ti srećan!“ Povezujte emocije sa kontekstom u kojem se dete nalazi.
(Možda je učenje emocija na neki način nametanje značenja, ali je isto tako za dete jezik emocija važno oruđe da bi sutra mogao da komunicira sa drugim ljudima).
Upravo zato što smo imali različite interpretatore emocija, različiti ljudi toliko različito definišu emocije (Šta znači voleti za različite ljude?), različito ih prepoznaju (Kako znaš da te neko voli?) i različito ih ispoljavaju (Šta ja radim kada volim?).
Mi smo model detetu u odnosu na koji ono uči i kako da se nosi sa emocijama. Odbijanje emocija, umanjivanje značaja emocija, skretanje pažnje na nešto drugo („Tužan si. Sad ću ti dati kolačić da se umiriš“) nije ono čemu želimo da naučimo dete. Naravno da složene diskusije o emocijama dete ne može da razume onda kada je na početku usvajanja tog novog jezika. Ono što možete da uradite je da prepoznate situaciju („Hajde da vidimo šta se desilo?“) probate da interpretirate ono što se dešava („Polomila se igračka, jesi li zato tužan?“) i ako već pokušavate da skrenete pažnju, skrećite je tako da taj čin ima neke logike („Vidi koliko ima drugih igračaka. Znam da si tužan, ali evo, možemo da se igramo ovom igračkom“). Ako dete ponekad „insistira“ na svojim emocijama, na primer uporno plače u vezi sa nečim, nije ni rešenje pustiti ga da ispoljava svoje nezadovoljstvo u beskraj. Cilj je da dete nauči vremenom da razume i da reguliše emocije (da shvati zbog čega si malo, a zbog čega mnogo tužan, i koliku količinu plakanja iziskuju te dve situacije).

Učenje emocionalnog jezika je intimno i posebno iskustvo, koje će, bez sumnje u velikoj meri uticati na kasnije odnose sa kojima će se dete susretati. Jasne instrukcije ni ovde ne postoje. Udahnite duboko i budite spremni da budete tu za svoje dete. To je iznad svega, najvažnije.

logoped beograd, privatni logoped, mucanje, disfazija, logoped iskustva, logoped ordinacija, logoped indivdualni tretmani, logoped srbija, dete ne govori

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *