Vršnjačko nasilje

Vršnjačko nasilje

Vršnjačko nasilje je sve očigledniji društveni problem za čiju se pojavu još uvek najodgovornijim smatra porodica. Nasilje među školskom decom verovatno postoji otkad postoje škole, ali je taj problem tek nedavno postao poznat široj javnosti i prepoznat kao društveni problem.

Uzroci nasilničkog ponašanja su brojni. Većina ih se može svrstati u individualne, porodične i okolinske, ali ni jedan od tih slučajeva sam za sebe ne može u potpunosti objasniti nasilničko ponašanje među školskom decom. Vršnjačko nasilje je sve očigledniji društveni problem za čiju se pojavu još uvek najodgovornijim smatra porodica. Nasilje među školskom decom verovatno postoji otkad postoje škole, ali je taj problem tek nedavno postao poznat široj javnosti i prepoznat kao društveni problem. Uzroci nasilničkog ponašanja su brojni. Većina ih se može svrstati u individualne, porodične i okolinske, ali ni jedan od tih slučajeva sam za sebe ne može u potpunosti objasniti nasilničko ponašanje među školskom decom.

Kako prepoznati problem u ponašanju?

Probleme ponašanja odlikuje namerno ponašanje kojim se nanose povrede drugim osobama ili njihovoj imovini. U porodičnoj sredini takva deca kradu iz kuće (novac ili predmete), imaju destruktivno ponašanje prema pokućstvu (lomljenje igračaka ili ukrasa, cepanje odeće, grebanje po nameštaju ili uništavanje vrednih stvari), a nasilje može biti usmereno samo prema članovima porodice (ali ne i drugima). Van porodice nasilja su usmerena na druga lica, tuđu imovinu, i ta deca ne osećaju sažaljenje ili empatiju prema patnji koju izazivaju ljudima iz okoline, njihovim vršnjacima.

Direktni oblici nasilja među školskom decom su ona ponašanja kod kojih postoji relativno otvoreni napad na žrtvu, kao što su udaranje, guranje, povlačenje za kosu, namerno otuđivanje i uništavanje imovine žrtve, iznuđivanje novca ili stvari, verbalne pretnje, vikanje, vređanje i sl. Njima su skloniji dečaci. Indirektni oblici nasilja među školskom decom su oni koji su suptilniji, više prikriveni, a uključuju namerno socijalno isključivanje žrtve iz grupe vršnjaka, npr. nepozivanje žrtve na druženje ili učestvovanje u nekoj zajedničkoj aktivnosti, ignorisanje, ogovaranje. Potrebno je i napomenuti da negativne posledice direktnih oblika nasilja pored fizičkih mogu imati i psihološke posledice za žrtvu, dok kod indirektnih oblika nasilja, iako izostaju fizičke povrede, psihološke posledice često nisu nimalo blaže. Posledice vršnjačkog nasilja se tako mogu uočiti kroz psiho-somatske smetnje, glavobolje, bol u trbuhu, nesanicu, javljanje osećaja usamljenosti, odbačenosti, potištenosti, straha od odlaska u školu, smanjeno samopoštovanje pa sve do dramatičnih reakcija kao što su pokušaji i izvršenje samoubistva.

Dete – žrtva vršnjačkog nasilja

Najčešće žrtve vršnjačkog nasilja su nova deca u razredu, mirna deca, nadarena deca, deca druge etničke grupe, vere, nižeg socio-ekonomskog statusa, deca sa posebnim potrebama, deca razvedenih roditelja, dete žrtva porodičnog nasilja , „drugačije dete“.

Ne postoji precizna „lista ponašanja“ koja nam mogu ukazati da je dete žrtva nasilja, ali pojedina ponašanja kao što su strah odlaska u školu, pogoršavanje školskog uspeha, pocepana odeća ili pribor, gubitak apetita, samopouzdanja, pojačana razdražljivost, anksioznost ili depresija nam mogu dati naznake da se „nešto dešava“. Ukratko, dete koje je žrtva vršnjačkog nasilja menja svoje svakodnevno ponašanje (zavisno od uzrasta), pa odlazi u dve krajnosti – ili postaje povučeno ili na svaku frustraciju reaguje prerazdražljivo.

Kako pomoći detetu koje je žrtva vršnjačkog nasilja?

Najveći strah svakog roditelja je da njegovo dete ne postane žrtva. Kada se to, nažalost, desi važno je da ostanete smireni, ljutnja najčešće ne vodi do najboljeg rešenja. Dajte podršku detetu! Pohvalite ga što je podelio problem sa vama i pomozite mu da prevaziđe posledice nasilja. Ne preduzimajte ništa pre nego što razgovarate i dogovorite se sa detetom. Važno je da ne obećavate nešto nemoguće – nije istina da ga nasilnik neće više maltretirati, to je nešto izvan vaše moći (moći roditelja), zato obavestite učitelja/razrednog starešinu, stručnu službu… Pomozite detetu da shvati da ono nije odgovorno za nasilje, odvedite dete kod stručnjaka kako bi na što bolji način prevazišao doživljeno negativno iskustvo. Ne ignorišite problem, on neće nestati sam od sebe.

Dete – nasilnik 

Koliko je važno na vreme prepoznati žrtvu, toliko je i važno znati prepoznati nasilnika. Ako prepoznamo takvo ponašanje možemo pomoći i sprečiti nasilje.

Nasilno ponašanje je vrlo često jedini oblik ponašanja koji dete može koristiti da bi privuklo pažnju vršnjaka ili odraslih, posebno roditelja. Negativni emocionalni stavovi roditelja prema detetu tokom ranog detinjstva, koji se karakterišu nedostatkom topline i uključenosti u aktivnosti deteta, mogu biti jedan od razloga za razvijanje negativnog ponašanja. Dopuštanje agresivnog ponašanja detetu bez jasne granice koje ponašanje je lepo (prihvatljivo) ili ružno (neprihvatljivo). Korišćenje neprimerenih vaspitnih postupaka, kao što su fizičko kažnjavanje i nasilni emocionalni ispadi. Nedostatak interesovanja roditelja za aktivnosti svog deteta posle škole (kako dete provodi svoje slobodno vreme, s kim i kada se druži). Ukoliko se nakon nekog vremena navedena ponašanja ne koriguju, ona se ukorenjuju u svakodnevno funkcionisanje deteta.

Kako pomoći detetu koje je nasilnik?

Treba obratiti pažnju da li dete ima česte napade besa, uživa u nasilnim temama, filmovima, igricama, ima loš uspeh u školi, lošu pažnju i koncetraciju, često upada u tuče, nema razvijene socijalne veštine, oseća se frustrirano, ne poštuje autoritete, zadirkuje životinje, ima malo prijatelja… Dajte detetu do znanja da ne odobravate takvo ponašanje i pohvalite ga kad učini nešto dobro. Koristite svaku situaciju da mu ukažete na nenasilno rešavanje problema/sukoba. Ukoliko se vaše dete ponese nasilnički prema svom vršnjaku razgovarajte sa njim, neka vam ispriča šta se dogodilo, šta je htelo postići svojim ponašanjem, neka se postavi u ulozi deteta – žrtve i da objasni kako se oseća. Ne tražite opravdanje za svoje dete, potražite savet stručnjaka.
Odrasli samo fizičko zlostavljanje vide kao nasilje, a često i to posmatraju kao sastavni i neophodni deo odrastanja.

Neretko i deca koja su žrtve vršnjačkog nasilja i deca koja su nasilnici imaju lošiji uspeh u školi. Razlog lošijeg uspeha su problemi u učenju koji nastaju kao posledica nemogućnosti usredsređivanja na školsko gradivo, ukoliko je dete žrtva. Dete koje je žrtva je često umorno, sa stalnim osećajem straha i nemogućnosti da se skoncentrišu na učenje. Takva deca imaju probleme u čitanju, pisanju, pažnji i pamćenju. S druge strane, deca nasilnici iz bunta ne žele da uče, pa zbog toga imaju lošiji uspeh. Ali često je njihov uspeh odraz problema koji se kriju iza njihovog nasilnog ponašanja. To su najčešće problemi u pažnji, pamćenju, čitanju i pisanju.

Posao psihologa, pedagoga, defektologa je da uz saradnju roditelja suzbije agresivno i neprimereno ponašanje deteta ili da ga potpuno spreči. Deca koja imaju imaju probleme u učenju treba da idu kod stručnjaka (logopeda, reedukatora psihomotorike) koji će mu pomoći da savlada tehnike učenja i na najbolji način reše probleme koje dete ima.

Pokušajte da „uđete“ u dečji svet i da doživite problem iz ugla deteta. Vodite interaktivan (dvosmeran) razgovor sa decom. Prihvatite detetovu grešku (ako postoji) bez automatskog okrivljavanja. Imajte razumevanja za njihovu potrebu da budu deo grupe i da ih ona prihvati. Gledajte filmove sa decom koji ih interesuju (čiji sadržaj odgovara njihovom uzrastu) i pokušajte da razvijete kritičnost kod njih koja će im pomoći da se zaštite. Pogledajte video-igrice koje vaša deca igraju i postavite im jasne granice šta mogu da gledaju, a šta ne.

Ne sme se zanemariti činjenica da nije dovoljno osuditi, kazniti ili sankcionisati na neki način nasilno ponašanje da bi ono prestalo. Ako se neka potreba zadovoljava nasilnim ponašanjem potrebno je otkriti koja je to potreba, da bi se ponudio/pronašao neki drugi nenasilni oblik ponašanja koji će zadovoljiti tu potrebu. Ljutnja dovodi do nasilja, ali ljutnja sama po sebi nije loša – loš je način na koji se pokazuje. Sve emocije su korisne i potrebne. Pitanje je samo koji način iskazivanja određene emocije biramo.Ljutnju, kao i sreću, možemo ispoljiti na mnogo načina – treba naučiti i sebe i druge koji su „dobri“, a koji „loši“ načini.

logoped beograd, privatni logoped, mucanje, disfazija, logoped iskustva, logoped ordinacija, logoped indivdualni tretmani, logoped srbija, dete ne govori

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *