Problem disleksije: Dete nije ni lenjo, ni glupo!

Problem disleksije: Dete nije ni lenjo, ni glupo!

Odrasli neretko rade nepromišljenje stvari. Nećemo reći glupe, jer mi taj pridev ne volimo. Na primer, jednog dana sredinom davnog 19. veka, jedan učitelj je poslao poruku roditeljima preko šestogodišnjeg dečaka. U poruci je bila zapisana istina o dečaku, u koju učitelj nimalo nije sumnjao. U pismu koje je dečak odneo kući, pisalo je: „On je previše glup da bi učio.“ Taj dečak je bio Tomas Edison.

Nemojte prevrtati očima misleći da je to, eto, bilo tako davno. Vreme ne menja našu sklonost da požurimo da osudimo ono što ne razumemo. Ne shvatajući težinu reči koje iznosimo, lako biramo da ih „zalepimo“. Tomas Edison je bio dete koje je patilo od disleksije. Čak i danas, mnogo dece biva proglašeno lenjom ili glupom jer se odrasli, koji se njima bave, nisu upoznali sa tim šta je disleksija.

Hajde da to promenimo.

Šta je disleksija?

Disleksija predstavlja specifični problem u vezi sa čitanjem, u kojem postoji teškoća da se poveže slovni prikaz reči sa reči koja ima svoj smisao. Naime, disleksija se može dijagnostikovati onda kada postoji problem sa savladavanjem čitanja pored postojanja normalne inteligencije (IQ90 i iznad), dobrog vida i sluha, kontinuiranog rada na veštinama čitanja, postojanja motivacije, želje deteta da nauči da čita, povoljnih edukativnih, psiholoških, socijalnih uslova. Dakle, postoje svi uslovi da dete dobro nauči da čita, a opet nikako da nauči.

Čitanje, da se razumemo, nije laka stvar. Naš mozak treba da bude u stanju da prepozna informacije dobijene preko čula o onome što čita (koja slova vidi?), da poveže te crtice i kružiće sa onim što je glas (kako zvuči slovo A?), da prevede sve te simbole u reči (S-A-T, sat!), i da shvati smisao te zapisane reči. Nije to laka stvar.

Kako da je prepoznamo?

Znači, sve štima, ali izostaje veština čitanja. Neki od čestih „simptoma“ su:

  • Teškoće sa prepoznavanjem slova i njihovim povezivanjem sa zvukom
  • Teškoće povezivanja glasova u reči ( S-A-T u reč „sat“)
  • Često zamenjivanje vokala unutar reči ili dodavanje vokale (brod- borod)
  • Zamenjivanje slova koja slično zvuče (b i p, d i t, g i k, m i n i slično)
  • Pravljenje pauze pred početak čitanja reči
  • Preskakanje slova, kratkih reči (veznike, predloge), redova…
  • Nerazumevanje pročitanog (iako može da razume kada mu vi čitate)
  • Zamenjivanje, izostavljanje i dodavanje slova i slogova unutar reči (on-ne, je-ej, mi-im

Neretko se uz „simptome“ vezane za savladavanje čitanja javljaju i sledeći:

  • Problemi sa orijentacijom u prostoru (Orijentacija u prostoru se i prenosi na kasniju orijentaciju na papiru: šta je desno, a šta levo? Sa koje strane počinjem i na koju stranu idem?)
  • „Škripanje“ u aktivnostima koje uključuju finu motoriku (vezivanje pertli ili zakopčavanje dugmića, na primer)
  • Dezorjentisanost u vremenu (teško im je da naprave razliku između trajanja polovine sata i sata; teško planiraju i drže se plana rada)
  • Hiperaktivnost (kao da im misli konstantno nekud lete te ne mogu da se bave dugo samo jednim sadržajem)
  • Teškoća da se ogranizuju (uopšte problem da se isprati redosled aktivnosti)
  • Ne zna da „lepo“ ispriča šta mu se desilo (ispretumbani događaji, teško uhvatljivi događaji na vremenskoj liniji)

I sa istom „dijagnozom“ deca se, naravno, individualno razlikuju. Dakle, simptomatologija se može razlikovati od deteta do deteta, čak i kada je uspostavljena ista dijagnoza.

Kako nastaje disleksija?

Kada nešto ne štima u tome kako se obrađuju informacije, prvo se pogleda „mašina„. Većina naučnika se slažu da je koren problema disleksije u tome što je došlo do zamene funkcije dveju hemisfera. Desna (sintetička) preuzela je jezičke funkcije (koje se vezuju za levu hemisferu, još zvane i analitičkom). Dakle, hemisfera koja vrši integraciju vizuelnih i auditivnih informacija, preuzima funkcije analitičke koja bi inače razložila vizuelnu informaciju u delove, detektovala slova, povezala ih i produkovala. Nije čudno što deca sa disleksijom često misle vizuelno, na neverbalan način.

Druga strana disleksije

Deca sa disleksijom imaju problema sa postavljanjem infomacija u „mentalne“ fioke. Teško prave kategorije informacija. Neke priče o Bil Gejtsu (za koga se takođe priča da je patio od disleksije) govore da je on folder-e izumeo da bi sebi olakšao organizovanje informacija. Međutim, možda baš nedostatak sposobnosti da pravimo kategorije, omogućava da razmišljamo „van kutije“ i smišljamo najneverovatnija rešenja, koja dosad nikome nisu pale na pamet. Bil Gejts, Stiv Džobs, Tomas Edison, Leonardo Da Vinci, Ernest Hemingvej, Albert Ajnštajn, Isak Njutn, Vinston Čerčil, Volt Dizni ili Džon Lenon…

Kako prevazići problem?

Ako primetite simptome, konsultujte se sa logopedima i psiholozima. Potražite saradnike u ljudima koji su se školovali za rad sa takvom vrstom problema.
Postoje različiti tretmani kojima se može pristupiti radu sa decom koja pate od disleksije. Logopedi, psiholozi, reedukatori psihomotorike svoj rad zasnivaju na vraćanju procesu sazrevanja obeju hemisferaučenju orijentaciji (šta je levo, a šta desno). Kreće se od svog tela, ka tuđem telu, a potom se prelazi i na prostor (dakle, i na papir). Vežbaju se veštine usmeravanja i preusmeravanja pažnje uz praćenje unapred zadatih redosleda (pokreta, zvukova, glasova, brojeva, reči). Radi se na povećanju kapaciteta verbalne memorije.
Metoda koja se sve češće koristi u radu sa problemima disleksije je neurofidbek metoda. Ideja je da praćenjem i „treniranjem“ moždanih talasa, povećavamo kapacitet deteta da istraje na zadatku čitanja, odnosno da održi pažnju kako bi mogao da savlada zadatak. Ova metoda se pokazala kao izuzetno korisna u tretmanu dece sa disleksijom. Naravno, ovaj tretman ne isključuje prethodno pomenute. On je dodatna alatka koja pospešuje prethodno pomenuti rad. Neurofidbek treninzi se usmeravaju na „polja“ u mozgu koje disleksija „remeti“, tako da se radi na veštinama ojačavanja moždanog „truda“ da se nauče veštine čitanja.
Naposletku, nikada ne smemo zaboraviti na poziciju deteta sa disleksijom. Ono ne uspeva da savlada ono što mnogim vršnjacima deluje jednostavno, te se stoga često može osetiti inferiorno. Detetu je potrebna stalna podrška, osnaživanje; probajte da nađete aktivnosti koje mu idu od ruke i dozvolite mu da se oseti uspešnim. Onda kada radi već na veštinama koje mu ne idu, potrudite se da ih vežba na sadržajima koji su mu zanimljivi. Ne otežavajte detetu ono što mu je već dosta teško.

I da, ne koristite prideve glup, lenj, bezobrazan, tvrdoglav. Sem toga što su „ružne“ reči, nisu ni efektivne. Zapravo, jesu efektivne. Čine da se jedno dete oseća loše, a da pritom možda i ne shvata zašto. Zato- prvo probajte da razumete. Ne ponavljajte grešku učitelja Tomasa Edisona 🙂

logoped beograd, privatni logoped, mucanje, disfazija, logoped iskustva, logoped ordinacija, logoped indivdualni tretmani, logoped srbija, dete ne govori

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *